share on Facebbok share on Twitter share on Google plus share on Pinterest e-mail to a friend

Српски   |   Srpski

Ja neodlučujem da li ću ići u bitku po tome kolika je sila koja mi preti, 
nego po tome koliku svetinju branim!

- Car Lazar
		

Znanje o Staroj Evropi

Stare Vatre Opet Plamte

Goran Poletan


∞

Danas, na kraju Dvadesetog vijeka,
kad evropske vjere skoro i da nema,
dok cvjetaju one došle iz daleka, 
krstaški se pohod na Srbiju sprema.

Posljednji bastion stare tradicije,
što je preostao poslije svih dioba,
za opstanak nade, tešku bitku bije,
vjere i kulture pred-hrišćanskog doba.

Tu se brane jezik i kultura stara,
tragovi jedinstva prastare Evrope.
Knjiga istorije, stare, se zatvara
ako se još ove, zadnje, strane sklope.

Zapad davno pade, jezik zaboravi,
a zatim sredina čast za novac proda;
na taj način sjever sa jugom rastavi:
tad sjever zanijemi, rastavljen od roda.

I jug razdijeliše, sav, tuđim vjerama,
ali im bar jezik svima isti osta...
a i stare vjere još je u kućama,
kod starih je baba starog znanja dosta.

Ovdje, na Balkanu, ne brani se samo
zemlja i opstanak onih što tu žive,
već ime i jezik, koje još čuvamo
od kad prelazismo Kavkaske masive.

Gori nam Srbija! Svuda dim i vatre.
Na sve strane zjape crne ruševine...
Hoće sila mraka ime da joj zatre,
da joj mit izbriše, slavu od davnine...

Napali Srbiju, opet, sa svih strana,
a da i ne vidi ko je sve napada...
Nije zacijelila još ni starih rana,
a nova napast hoće da je svlada. 

Napali Srbiju! Hoće da je slome,
a sa njom i znanje starije’ vremena,
al’ ona još stoji, kao svoj na svome
- nije ni slomljena ni osramoćena!,

jer djeca njena još prkosno stoje,
neće da sa strahom u rupe se kriju, 
da ne osramote slavne pretke svoje
što su krvlju svojom bojili Srbiju,

tako bilježeći što se srpskim zove,
zauvijek postajuć’ dio rodne grude,
kroz nju krvlju hraneć’ nove vitezove,
da bude junaka sve dok Srba bude.

Misleć’ da su bezbjedni, gore, na visini,
sluge sila tame nejač bombarduju,
a odozdo stare babe u crnini
šalju kletve koje do neba se čuju.

U jednome selu, unučica mala
sluša eksplozije mukle u daljini
i pečurku dimnu gleda, što se stala
dizat’ do nebesa, kako joj se čini. 

Tu, pored nje, sjedi baba nekoliko
i nešto šapuću, jedva da se miču:
oprezne, neće da ih čuje iko,
kuckajuć’ kamenje, tešku kletvu sriču!

Prizivaju Boga i Duha svetoga:
da dođu na zemlju u vidu Praveda,
da se putem pravde – tog zakona svoga
on za srpsko stradanje osvetiti gleda:

- Triglave, koji si tvorac vasione
i ti koji sve to vidiš Svetovide:
svojom strašnom moći, kaznite sve one
koji nit se boje Boga, nit se stide...
Pola svijeta na nas, šačicu, napalo...
- i ono njihovo, pusto im ostalo!

Rujevite moćni, koji si bog rata,
ne daj da nam dušman staru vjeru zatre.
Svarožiću, poput plamenog soldata,
stvaraj prokletima na sve strane vatre.
Ne daj da nam djeca nepravedno ginu...
- na jednog našeg, njihovih stotinu!

Vodene, ti im gradove potopi!
Pošalji Morana, sina, da ih mori,
da ne da ikom ni da oka sklopi,
od svih nam dušmana. Nek’ pate zlotvori!
Ko god nam je kakvo zlo i pomislio,
nikad miran sanak više ne usnio!

Perune, munje, gromove... pošalji,
a ti Stribore strašne uragane,
da ne bude siguran ni bliži, ni dalji...
da im godinama vedar dan ne svane.
Zbog njih nam narod bez razloga strada...
- na jednog našeg, njihovih hiljada! 

A ti Dajbože, svu im zemlju sprži
i nezapamćene pošalji im suše,
koju niko neće moći da izdrži,
da nemaju vode da pokvase duše.
Pohlepnima uzmite i to što imaše!
- nek’ njihovom sudbinom od sad djecu plaše!

Neka im nekažnjen niko ne ostane,
al’ neka im niko nedužan ne strada.
Oni što ratove prave na sve strane,
ti nek’ sreće više nemaju nikada.
Pravede, ti ćeš razdijelit’ ih znati
i svakom od njih po zasluzi dati!

Svako ko se skriva, cilja iz daleka,
neka shvati: od Boga ne može se skriti.
Glavni komandanti i planeri, neka
osjete šta znači domove rušiti.
Sto put im se gore u kući desilo!
- nek’ se sjete kako drugima je bilo.

- Bako, zar ne treba uvijek opraštati,
pa makar tebi neko zlo i čini?
Njima će Gospod po zasluzi dati...
- prekide unuka obred u tišini.

- Majke da praštaju smrt rođene djece...?
Mi praštamo što se oprostiti može,
postimo, poštujemo i Boga i svece,
al’ ove bih mučila... (oprosti mi Bože).

Od kad nas krstiše, mi im opraštamo
(a, Boga mi, ima im se šta praštati)
a oni se smiju, vidimo i znamo,
al’ gledamo dal’ će već jedanput stati.

Nama bješe lako prihvatiti Krista:
pravdu i poštenje što je propovjed’o...
I naša je stara vjera bila ista,
ni kod nas se lopov nije slatko gled’o.

Al’ oni da dođu, pričaju o tome...!?
Oni nit’ vjeruju, niti opraštaju.
Ni mi nismo ludi, pa ćemo po svome:
babe će se borit ‘nako kako znaju!

Svako ima pravo barem da se brani,
pogotovo ako brani se na svome.
Mi smo vijekovima bili napadani,
oduvijek se ovdje ratna koplja lome.

Ako te napadnu: dal’ buve, dal’ vuci...
ne misli se puno, već se odmah brani;
ne gledaj čime ćeš, nego odmah tuci...
Kad se braniš, Praved na tvojoj je strani.

Mi smo vjerovali da će pravda doći,
vjerujemo i sad: Bog će da nas spase!,
al’ Pravedu malo gledamo pomoći
skrećući mu pažnju, tražeć’ pravde za se.

- Ali vi tražite pomoć od Praveda,
tako što će nesreću donijeti drugima,
 a on, dijeleć’ pravdu, svakog isto gleda...
on za svakog istog sažaljenja ima.

- Ala je ovo dijete radoznalo...!
- Znači da je bistra, a takve se uče...
Već bi je trebalo počet’ učit’ malo,
ni mi naše znanje nemamo od juče!

I nas su učili još od malih nogu,
pa malo po malo, i evo šta znamo...
Ja i danas riječi sjetiti se mogu,
što mi baba ponovi dva-tri puta samo...

Kad već hoćeš znati, red je i da čuješ:
svako ko postoji, prvo sebe gleda...
Ko su oni kog ćeš ti da oplakuješ,
dušmani ti, ili tvoji baba, deda...?

Kad se bore tvoji otac, ili strika,
za tebe se bore, svojom punom moći,
al’ oni ne mrze svoga protivnika
već gledaju živi, tebi, kući doći.

Neprijatelj, što je na suprotnoj strani,
za njih je dušmanin samo dok je rata.
Da dolazi k’o gost, k’o i svi seljani,
širom bi mu otvorili i srce i vrata,
 
Dok ovi zlotvori, oni se raduju
što mogu zlo činit’, iz pakosti svoje...
Oni niti Boga, nit’ pravdu poštuju:
niti znaju za njih, niti ih se boje.

Oni Svetovida smatraju za šalu,
zato što za kratko prođu nekažnjeni
i smatraju staru vjeru za propalu,
evropski korijeni da su uništeni.

- Što je onda Srbe vjekov’ma kažnjavo,
a ne ove, koji oduvijek zlo čine?
Već dugo je samo njima dobro dav’o,
kad će jednom nama već sunce da sine?

- Nije on Srbe ni za šta kažnjav’o,
a i što bi kad ga oduvijek poštuju,
već za pokajanje onim šansu dav’o,
koji se sve više u grijeh zaglibljuju.

Al’ neće još dugo: svi govore znaci!,
jer dolazi vrijeme da se račun plati.
Nad njihovom srećom crni su oblaci,
zadugo ih neće sunce ogrijati.

Vidovdan nam dvaput hulje zacrniše,
još davno: na Rujnu i Kosovu Polju.
Vidim: još će jednom i nikada više,
treća žrtva odnije’će svu našu nevolju.

(Baba, govoreći, u neki trans pade,
k’o nebeske sile da su je opsjele,
kako to one obično i rade,
kada ljudskoj vrsti nešto prenijet’ žele.)

- Znam, osjećam, vidim... sve je već počelo...
ali prvo vidim neke naše žrtve,
a onda se vedri naše nebo cijelo,
a oni na gomile sakupljaju mrtve.

Vidim razjarenog strašnog Rujevita
kako sa sedam njegovije’ glava
na njihove zemlje svom silinom hita, 
razornom se snagom na njih obrušava.

Evo, već vidim, zgrade im se ruše,
vidim na sve strane da panika vlada,
vidim strašne vatre, poplave i suše...
Strašna slika, kakvu ne vidjeh do sada!

- Baba!!! Jesi l’ dobro!? Da ti nije loše?
O čemu govoriš? Ja ne vidim ništa.
- Eto, sve mi slike s očiju odoše,
a tek sam vidjela krvava bojišta...

- Baba! Ti izmišljaš. Nigdje ničeg nema,
osim ovih bombi, ove strašne buke...
Svaki dan se na nas novi napad sprema,
svi ćemo izginut’ od njihove ruke!

Kako će molitve protiv aviona,
šta će riječi protiv hladnoga čelika?
Nije samo zemlja, već i vasiona
sada u rukama ovih bezbožnika.

- Svi ti avioni, sve ovo što čuješ...
nisu ni komarci, spram božije moći.
Ne možeš da shvatiš, ni da povjeruješ,
al’ će ti s vremenom sve u glavu doći.

Sve, što sam ti rekla, to se već dešava,
a da sam u pravu, ti ćeš svjedok biti.
Možda neće doživjet moja stara glava,
ali tvoja hoće, tad ćeš se sjetiti...

- De mi onda objasni, šta znače imena
koja si u molitvi bila spominjala.
Bolje je da naučim, još dok sam malena,
da bih svojoj djeci objasniti znala.

- Prvo da ti kažem kako sve nastade,
da bi mogla shvatiti i svijet i ljude,
istoriju, otkad Bog nam život dade...
Prvo kratko, da ti previše ne bude...

--------------------------------------

Pr’je vremena i prostora,
kad ničega nije bilo,
po shvatanju ljudskog uma,
osim Boga svemogućeg,
u vječnom mu postojanju
i u samodovoljnosti...
koji jednom smisli svemir,
i stvori ga po toj misli,
predstavivši se u liku
 Triglava, što trojstvo znači,
kroz koga mu se molimo,
jer mi Boga u njegovoj
veličini ne shvatamo,
ne možemo zamisliti,
umom nam nesavršenim.

Triglav Bore, u tri vida,
upravlja svom vasionom.
Prva glava, prvi oblik,
javlja se kad svemir stvara
- zovemo ga Višni Bože.
Kada javlja se u liku
svemira održavaoca,
s drugom glavom, drugim likom,
znamo ga k’o Boga Živa. 
Kada treći oblik uzme,
koristeći treću glavu,
tada svemir uništava...
I sve tako iz početka:
svemir stvara i razara,
dok ga opet ne izbaci
iz pomisli svake svoje,
kad nastane opet, za nas,
beskonačno ništavilo.

Kada Gospod svemir stvori,
ispolji se kao vladar:
Svarog, što sa Svarge vlada,
koju zovemo i Nebo.
Kada svemir sav uredi
da je sav u harmoniji,
poče zemlju ukrašavat’,
k’o umjetnik svoje platno.
Ispolji se Gospod zatim
u božanskom ženskom liku:
Mokoš, koja život daje...
Kao tako bipolaran,
poče zemlju naseljavat’
i u svome monologu,
sad k’o Svarog-sad k’o Mokoš,
vlada k’o sav i razdijeljen.
Kao Svarog on odluči
da Dubravka, muško, stvori:
duh udahnu u veliko
stablo duba, to jest hrasta!
Kao Mokoš stvori ženu,
za Dubravka, Ljubljenicu.
Objavi se u stvaranju
prvih žene i muškarca,
opet kao bipolaran:
kao Rod i Rođenica,
od kad sav rod ljudski nasta.
K’o Mokoš, im hranu stvori
i sve što za život treba,
k’o Dajbog se suncem stvori,
a k’o Kresnik sunce kresnu
i zapali, da im sija.
Kao dio toga sunca,
pojavi se k’o Svarožić,
da ljudima vatru daje
i da ga kroz vatru slave,
a da sunca znak crtaju
k’o vrhovno im božanstvo,
jer s umom nesavršenim
shvatit’ samog stvoritelja,
u njegovoj svoj svemoći
i u svesavršenosti
čovjeku je nemoguće...

K’o Svetovid tad se stvori,
pokazujuć’ da sve vidi,
sa četiri svoje glave,
na četiri strane svijeta.
Pokaza se Gospod zatim
k’o Voden, što vodom vlada
i svim vezanim za vodu,
što Morana sina ima
i nevjeste mu Marice,
što na vodi kažnjavaju
one što su nezahvalni.
K’o Morana, on kažnjava
i pomori nezahvalne
i u polju i u šumi.
Kao Perun, on se javi
k’o gospodar oblacima,
munjama i gromovima.
Stribor je k’o vladar vjetra,
Rujevit k’o vladar rata,
kao Bjelobog je danju
i kad svijetlo šta donosi,
Crnobog, za noći tamne
i kad nosi što-god loše,
kao Volos, stoku čuva
znanje nam, vještine... daje,
k’o Radogost gosti goste,
Kupala kad plodnost daje,
Devana kad šumom vlada.
Bijela Zora on je kada
javlja se k’o Dajbog jutrom,
Crna Zora kad k’o Dajbog
odlazi nam s vidnog polja, 
Lada je k’o ljubav sama,
a Vesna je k’o proljeće...

--------------------------------------

Ima vremena, već ću ti sve reći:
Vile, Vilenjaci, Porevit, Dodole... 
Evo se već umorih, stara, govoreći...
a što vas ne uče tome vaše škole?

Što idete tamo, ako vas ne uče
kada smo i kako došli iz Indije...?
Sigurno vas nekim glupostima muče,
a niko vam prošlost, davnu, rek’o nije... 

Da smo se, k’o ludi, u škole uzdali,
koje samo hvale ono od tuđina,
ne bismo ni trunke znanja sačuvali,
što se hiljadama prenosi godina.

Već ti, blago babi, uči što je pravo,
ono što smo direktno od svojih učili,
oduvijek je tuđin zatrt pokušav’o
sjećanje o tome ko smo nekad bili.

Vidi koje ime tebi nešto znači:
Matej, Samuilo... il’ Vuk, Bogdan, Rada...
pa koja su tvoja, sama protumači...
Mislim da je dosta učenja za sada...

Još samo da kažem da je ovo znanje,
koje ti pominjah, o staroj nam vjeri,
preduslov za nacije naše postojanje.
Veličina nacije starošću se mjeri!

Koliko smo stari, govore imena
mjesta kojim značenje još razumijemo
i gdje su ta imena sve zabilježena...
staru istoriju shvatit’ dal’ možemo...

A to, kako Boga neko objašnjava...
Ko god hvali Boga mi ga prihvatamo,
ali naša duša, to su naša slava,
običaji... za koje oduvijek znamo.

Vjera nije prosto sama religija.
Sa njom se prenose i stara kultura,
jezik, običaji, moral, tradicija...,
Tuđa vlast i vjera sve svoje natura...

A ovo što puca... to će brzo proći,
kao što su prošli i drugi ratovi.
Zasijaće sunce, s Božijom pomoći,
neće dovijek’ živjet ni zlotvori ovi...